Svakodnevno se susrećemo sa osobama ili grupama osoba koje u svom ponašanju prvenstveno ispoljavaju potrebu za nadmoći nad drugima, na bilo koji način i pod svaku cijenu. Takve osobe ili grupe često budu i popularne, pa čak često kroje politiku, viziju određenih grupa ili organizacija. Na žalost, danas je postalo moderno i poželjno ispoljavati ovakve oblike ponašanja. U njihovom ponašanja samo dobro iskusni pojedinci mogu primjetiti da se zapravo radi o kompleksu više vrijednosti, ali vremenom to svi otkriju.

Šta je kompleks više vrijednosti?

Osoba koja pati od kompleksa više vrijednosti ima stalnu potrebu da drugima dokazuje svoju nadmoć, da nameće svoje mišljenje bez obzira da li je upravu, omalovažava druge na različite načine, itd. Zapravo, radi se o osobama koje pate od kompleksa niže vrijednosti, a da bi dokazali da to kod njih nije slučaj, tretiraju druge kao manje vrijedne i dokazuju vlastitu vrijednost. Sa ponosom ističu da su najpametnij, najljepsi, najbogatiji, naj, naj, naj… Zapravo ove osobe imaju uzore koji su suprotno od njih i oni nastoje dostići njihov uspjeh i slavu, ali u tome neće uspjeti jer za to ima puno razloga, a prvenstveno je da oni nikada nisu original i to drugi budu svjesni prije ili kasnije. Zapravo oni se pokušavaju ponašati kao njihovi uzori ali ih njihova sujeta u tome sprječava, odnosno kod njih je konstantno prisutno ponižavanje, diskriminacija, pogled sa visine jer tako nahrane svoju sujetu, ali to drugi polako otkrivaju. Ko se usudi da im protivrječi ili predstavi pravu sliku odmah će biti prozvani, vrijeđani, napadnuti na najbrutalniji fizički ili neki durgi način. Generalno, radi se o običnim, umišljenim, površnim, zapravo niko i ništa pojedincima. Neki će reči da su ti i uspješni, na žalost, takvih danas u našem društvu ima jako puno, ali oni su prividno uspješnji, njihov uspjeh je dio muljaža, prevara, zamagljivanja, izvrtanja, manipliranja, itd. Sve zavisi šta je kome uspjeh. Njihov uspjeh je ponižavanje drugih, bahatost,itd.

Spomenuli smo sujetu, sujeta je dokazivanje sopstvene vrijednosti, i svi je imamo, samo je bitan način na koji smo sujetni. Kada sujetu zadovoljimo na prihvatljiv način, kada nas to zadovoljenje ne gura u doživljaj niže vrijednosti.

Moramo spomenuti paranoju kao težnju postizanja sopstvene važnosti kroz iluziju o postojanju „zavjere“ uperene protiv te osobe. Ovdje se ne radi o kliničkoj paranoji, ovdje je prisutan paranoičan način mišljenja i potreba da se uvijek bude u pravu. Sujeta kod ovih osoba se ispoljava kao potreba da se u drugima vidi samo loše. Ove osobe često predstavljaju razočarenje u druge osobe, „ kao oni su jedini fini a drugi ih stalno razočaravaju“. Ove osobe su hronično nezadovoljne i u stalnom traganju krivca u svemu i svačemu. Nikada ta osoba neće razmotriti vlastitu krivicu. Npr. njihova najčešća pogreška je u previsokim ciljevima koje postavljaju sebi i drugima (npr. zaraditi milion, zaposliti 100 000 osoba, osvojiti sve moguće titule, uvesti red među uposlenicima, biti prvak svijeta, itd.). Ukoliko se ne ostvare previsoki ciljevi krivi su drugi, onda se prave teorije zavjere, traži se žrtveni jarac. Generalno, zaljučak je da oni nisu bili shvaćeni, da su drugi radili protiv njih, itd. Takve osobe nikada ne preuzimaju odgovonost.

Nadmenost (narcizam) u ponašanju je obilježje zauzimanje višeg položaja u odnosu na druge. Npr. ta vas osoba ne primjeti kada prolazi pored vas, ili vi joj prilazite, dobro se poznajete ali vas ona ignoriše, na sastanku gleda u sve osim u vas jer ste mu se suprostavili, itd. Ove osobe zbog svoje sujeta imaju potrebu da se velikom kućom, skupim autima, nakitom, čašćenjem drugih mimo mogučnosti, itd.

Sujeta je potreba da se pripada nekim grupama koje imaju percepciju više vrijednosti. Ovdje se često koriste manipulacijom, emocijama ljudi, žele da pridobiju simpatije i članove. Nakon toga slijedi omalovažavanje drugih, isticanje da je ta grupa najbolja, najusješnija, zahvaljujući njima sve se to postiglo, itd. Takve grupe se okite autoritarnim vođom sa prethodnim karakteristikama jer „ništa ne može bez mene, jer ako mene nema sve će propasti“. Svi koji su suprotno od njega treba ih omalovažiti i isključiti.

Možemo zaključiti da niko nije savršen i niko nije oslobođen sujete. Problem je u tome kada potreba za vlastitim dokazivanjem, potreba potvrde više vrijednosti postaje odraz politike, vizije razvoja jedne grupe, pa i društva u cjelini.

Završićemo izrekom od nepoznatog autora:

„Sujeta je od čovjeka napravila lešinara, koji na kraju pojede samog sebe“